Sat i pol filma koji počinje kao onaj mitski dan bijesa Michaela Douglasa ili možda evocira Klub boraca Brad Pitt y Edward Norton.
Riječ je o tom postupnom gnjevu, u finom krešendu koji nas osvaja latentnom tvrdnjom da će se hostije dijeliti kao kruh.
Jer ako nas je Tarantino ičemu naučio, to je da je, dovodeći nasilje do krajnjih granica apsurda, sve dopušteno. Ne radi se o tome da se na njemu zadržavamo s egzistencijalnim temeljima.
Jednostavno ubij radi ubijanja, bez izdaje ili predumišljaja. Ništa osobno, ali kurac plaća. Inspiracija u grafitima viđenim u nekim gradovima… “I ja tebe mrzim”…
Ne razmišljaj više o tome. Nitko koji je protagonist ovog filma i vi to znate. Jebeni kamion za smeće te je izludio. Iskoči kad si spreman iznijeti mu svoja sranja i razne intimnosti. I stvar je u tome da vas rutina zarobi svojom antiklimaksnom inercijom, ali smetlarski kamion može pobjeći čak i ako mu uvijek u isto vrijeme izlazite u susret.
Odatle protagonistov osjećaj da je Nitko. Nitko koji je propustio sve vlakove, najbolje godine, najbolje erekcije pa čak i kosu na glavi.
To je dio tog "zakona života". Sigurno mnogi od nas rutinu smatraju blagoslovom. Ali postoje oni koji to ne znaju nositi i morate ih razumjeti. Jer društvo prodaje motocikle koje nikada ne možete kupiti.
Poanta je u tome da ako će nešto prekinuti vašu rutinu ili rutinu gospodina Nikoga (izvan kamiona za smeće čiji vozač ispruži srednji prst dok vam se udaljava), to može biti pojava nekih lopova koji će vas odvesti za vožnju prije tvog svijeta.
Ili jednostavno neki huligani koji smetaju gužvi u autobusu. Takve koje poželite uništiti noževima kad ih vidite kako dolaze kako zauzimaju mjesta starješina ili bacaju knjigu na bezbrižnog čitatelja.
Za gospodina Nitko, radi se o osveti svijeta, la vara ujaka Joséa Mote, ali made in America. Dobra batina nikad ne škodi da se probudi i otkloni gluposti tolikih tamo raspršenih ljudi.
Određena ideja da smo nepopravljivi olakšava licenciranje neopravdanog nasilja u ovakvim filmovima. Ako nemamo lijeka, primijenimo najkraću pravdu u tom slučaju, oko za oko i klanje zbog običnog protesta.
Čim su se John Wick, plavuša iz Kill Billa i ovaj gospodin Nitko okupili kao prokleti heroji, tolika glupost koja se tamo mota trebala je prestati, kao struja između običnih i manje običnih kriminalaca.
Ubojstvo kao najsmješnije rješenje, uz priručnik uvijek uz "Mindfulness for murderers", knjigu koja bi sigurno ilustrirala ovog nitkova kojeg je utjelovio Bob Odenkirk. Glumac kojeg nisam poznavao, ali kojeg ću sada pratiti s više povjerenja.
Heroj ili antiheroj. Tko sad zna? U njihovom repertoaru oružja za borbu protiv zla... pa sjekire, noževi, užad za vješanje ako treba, autobusne šipke, slamke za sok, palice, vozila za pregaženje s gorivom, satovi ili aparati za gašenje...
A kada stvari postanu loše, možda je vrijeme da pribjegnete nekoliko k47.
Još jedan značajan problem u vezi s uništavanjem heroja je da duboko u sebi svaki heroj uvijek sanja da bude Robin Hood.
Rezanje tijesta može u konačnici dati onaj dio sreće (vjerojatno oko 99%) koji odgovara tijestu, a koji se svaki dobar građanin nada postići svojim svakodnevnim trudom. Uključujući i najhirovitije ubojice.
Završavamo sa soundtrackom punim velikih hitova koji prate najlegendarnije scene. One u kojima loši momci napadaju posvuda između krvi i vatre.
Jer svaki polu-heroj, polu-podlac lik treba dobru melodiju da zviždi dok svijet nestaje iza njih. Nikada nećeš hodati sam, prijatelju.
DOSTUPNO OVDJE: