Bilo je to vrijeme kada je izgledalo da je za pisca potrebna određena estetika, ekscentričan stav, neka vrsta mladenačke pobune koja se održavala i proširila na odraslu osobu. Prisjećanje na posljednje predstavnike ove uloge pisca u Španiji vodi nas do toga Camilo Jose Cela y Francis Threshold. Zapravo, kao dobri prijatelji i u određenoj mjeri, drugi nasljednik prvog, taj otisak zajedničkog stava javnosti savršeno se razumije.
Za laika, Umbral će ući u istoriju kao bezobrazan koji je usred televizijskog programa u udarnom terminu izbacio "Došao sam da pričam o svojoj knjizi".
Ali istina je da u trenutnoj televizijskoj situaciji u kojoj su pisce i mislioce zamijenili ružičasti hroničari, glupi i drski likovi iz najpotpunije praznine, dolazi do pomisli da je Umbral bio u pravu na bijes jer je u tom programu, o njegovoj knjizi nije bilo govora ...
Osim anegdote koja je preživjela lik, don Francisco Umbral kultivirao je svojevrsnu revizionističku naraciju manira. Realizam isprekidan popularnom španskom maštom, moralnim i političkim referencama i s transformacijskom namjerom, besramno nijansiran autorovom perspektivom. Vizija o tome ko smo sa kritičkom i zajedljivom tačkom, sa estetskom prefinjenošću koja balansira prljavo, kritičko, sarkastično. Mješavina koja mu je donijela široko priznanje kao kolumnist, a koja je rezultirala i velikim književnim uspjesima.
Top 3 preporučena romana Francisca Umbrala
Nimfe
Niko bolji od zrelog pisca ne može se približiti izgubljenom raju iz djetinjstva, tačnije prelasku, na taj izlaz iz larvalne faze vlastitog života u kojoj na kraju napuštamo kožu djetinjstva. Adolescencija je magija i razočaranje, pogled djeteta i želje odrasle osobe.
U ovom romanu otkrivamo pisca sposobnog da svojim istančanim, ali dubokim jezikom izlije čitav niz emocija i senzacija o onome što je izgubljeno, sa tom melanholičnom perspektivom ka otkrivanju tjelesnih želja, u vremenu u kojem je prosta ljetna noć može da zaviri u večnost.
Cijela retrospektiva na početku životnog puta u toj usamljenosti koja je zrelost, ali i ispunjena humorom i pomirenjem s mladićem koji smo u manjoj ili većoj mjeri bili.
Pismo mojoj ženi
Od 1959. Umbral je dijelila svoj život s Marijom Españom. Zajedno su pretrpjeli najdublju bol zbog gubitka kada im je sin preminuo u petoj godini 1968. godine.
Iz te ideje suživota koja je konačno mogla prebroditi oluju kontradiktornih emocija, Francisco Umbral je napisao ovu knjigu koja je tek posthumno objavljena i koja je, prije svega, hvalila Mariju, uzdigla je u onu kategoriju temeljnih, najviših nivo koji se može dati ljubavi koja traje toliko godina.
Proza ponekad oštra i izuzetno briljantna u svojim lirskim špicama, pretvara ovu knjigu u vitalni roman, svjetionik za svaki par koji traži odgovore ili hranu za suživot.
Giocondo
Strastven za Madrid i unutaristoriju koju su napisali pjesnici, boemi i noćni hroničari, Francisco Umbral nudi u ovom romanu fantazmagorijski kosmos Madrida koji je bio. Komadići starih noći u kojima su posljednji barovi i druga mjesta gdje je sloboda najzabranjenijeg skliznula i na kraju se sjajno pokazala u toj vrsti dekadencije odricanih.
Si Inclán Valley ponudio nam je groteskni, Pragovi tragovi u ovom romanu postmoderni osvrt na koncept. Ne radi se više o deformaciji klasičnih vrijednosti već o njihovoj perverziji. Među tipičnim mjestima Madrida koja više ne postoje, susrećemo Gioconda i mnoštvo likova iz moralnog podzemlja ne tako daleke prošlosti, likova koji žive žudeći za svojim trenutkom da se pokažu onakvima kakvi jesu, heroje noćne ljubavi.
2 komentara na “3 najbolje knjige Francisca Umbrala”