U toj literaturi koja uzvišeno shvaća kao vježbu formalne sofisticiranosti, erudicije i da može biti argumentovana dubina prema egzistencijalnom, Marcel proust to bi bio jedan od njegovih najjačih stubova. Naročito u dvadesetom veku, upravo dato da se u književnosti spasi najbolje civilizacije koja je u tom prošlom veku pokazala svoje najgore poznato lice, zapamćena po svojim ratovima (pored ozbiljnih globalnih pretnji) sa oružjem velikog uništenja.
Naravno, svaki autor prvo sjedne na stolicu među svoje. I tako CélineNeposredni francuski književni potomak, bio je nadareni učenik koji je ponekad nadmašivao učitelja u nekim od svojih najznačajnijih djela.
Ali kao diferencijalna činjenica u slučaju ttakođe doktor Louis Ferdinand Céline, Treba napomenuti da se njegova proza sve više približava onoj prethodno citiranoj pozadini Emil Cioran nego Proust. Mora da je riječ o fatalizmu tipičnom za toliko drugih liječnika uključenih u pisce bliskog dvadesetog stoljeća, kao što su Pio Baroja o Čehov.
Pustolov u svom najvitalnijem smislu, ranjen u ratu, ljekar praktikant i oženjen u nekoliko navrata, Céline je u njegovu književnost koja se neočekivano pojavila u tridesetim godinama ulio ne samo intenzivne utiske i duboke ideje, već i dio svog bogatog iskustva.
Célineina tri najbolja preporučena romana
Putovanje do kraja noći
Analogija s Prustom ubrzo je tražena u ovom romanu napravljenom egzistencijalnom blogu ispunjenom iskustvima i ukrašenim čežnjama, možda željama ili krivnjom ... svom tom imaginarnom koju autor poništava kad prizna da djelo ima dio biografije.
A možda je problem bio i taj, slab interes za katalogiziranje iz prethodnog. Budući da ovaj roman na neki način nadilazi aspekte «U potrazi za izgubljenim vremenom», ne po monumentalnoj prirodi svoje konstrukcije, u predstavljanju fikcijskog djela gotovo savršeno odražava život kao hiperrealističku sliku, već barem u tom realizmu koji se približio najvećom snagom onoga što je istina samo po sebi, onoga što je crno na bijelom pronađeno od samog života do kraja ukrašavajući ga tom briljantnom pričom o velikom piscu. Zato što ova knjiga ima onu homersku tačku transcendentnog putovanja do kraja noći ili do samog središta ljudske duše, sa njenom tamom i mogućim izlascima sunca.
Glavni junak Ferdinand Baradamu putuje svijetom nabijen snažnom voljom i snažnim očajem, a njegove čvrste i napete kontradikcije u ravnoteži su s prirodom ljudskog bića. Ideja o toliko prostora koje je autor zapravo nastanio na kraju čini ovaj roman fascinantnim djelom po ukusu poput one velike boce otvorene za tu priliku. Prednost je što se može ponovo otvoriti i ponovo pročitati kako bi se otkrile nove nijanse u različitim razdobljima čitateljevog života.
Smrt na kredit
S već popularnijom patinom, čak ponekad i na svom jeziku -nešto što je potrebno zbog evidentnog okruženja u skromnim susjedstvima -, ovaj drugi roman, napisan u dobrim godinama nakon ogromnog upada (uključujući i kontroverze) u svijet književnosti, evocira čovečanstvo od opstanka.
Budući da je Céline svjesna, kao i svaki pisac obdaren tom suštinskom sposobnošću promatranja da otkrije krajnje istine, da samo likovi koji proviruju u ponor znaju da žive. Na ovom svijetu stvari postoje suprotno. U sreći se uživa tek kad stigne, poznavši tugu. Čovečanstvo je poznato samo kao inherentna dobrota tog izraza kada pati od drugog čovečanstva sposobnog da nanese štetu samo za sebe.
Najgorči humor, smijeh s odjecima poraza, uživa se samo kada znate prihvatiti da ste mrzovolja, bez obzira jeste li kralj ili vazal (samo što vazali to saznaju ranije i zato se mogu nasmijati) gorče). Naravno, pripovjedač iz prvog lica tjera nas da sudjelujemo u velikim otkrićima iz malih zadovoljstava koja se službeno negiraju u sferama visoke moralnosti. Meso, spol, predaja hedonizmu protagonista koji, umjesto da napreduje kroz život, luta željan da napadne ono što može i oslobodi strasti. Ostatak, prolaska njegovih dana između nejasnih formacija i jednostavnih poslova za njega je druga koža gubitnika koji zna da će umrijeti prije nego kasnije.
Fantazija za neku drugu priliku
Jedan od najvećih kontrasta u Célineinom djelu pojavljuje se u kontrastu između sjaja proze, uklapanja riječi, bogatstva leksikona kada je postavljen upravo poput dragulja sa traženim značenjem ..., sve to dok sam ja recimo za razliku od tog osjećaja poraza, duše gubitnika koji gledanje ovog romana impresionira, s novom tačkom iskrivljene biografije, u nastojanju da se najgore predstavi kao najgore bez imalo sumnje.
Nema sublimacije ili otpornosti, samo taj fascinantni kontrast između ljepote jezika i trule ljudske bijede. Tu i tamo umetnutim refleksijama (koje ponekad odvraćaju pažnju od izmišljene suštine radnje) govori nam se o svijetu kroz koji protagonist prolazi između ratova u kojima nadilaze samo poraz i bijeda, u zatvorima kroz koje je prošao u gorkom povratku dom onih koji su već izgubili dušu i osuđeni na njihovu gotovo duhovnu inerciju, nikada neće pronaći odmor ili nadu.
