3 najbolje knjige Joséa Pabla Feinmanna

Filozof po zvanju i zvanju, novinar po komunikativnoj nužnosti i književnik po kulturnoj brizi. Ako svemu ovome dodamo ono Jose Pablo Feinmann On također piše filmske scenarije, nalazimo neku vrstu kulturnog factotuma s njegovim snažnim društvenim i političkim interesima s kojima na kraju također pristupa eseju kao kanalu za svoje misli ukorijenjenije u stvarnosti.

Što se tiče stroge izmišljene priče, Jose Pablo Feinmann ponire u crni rod s voljom nekoga tko nastoji otkriti koliko crnila ima naša stvarnost. Od najviših sfera do najdubljih predgrađa, sve se na kraju kreće pod bijedom lažnih interesa. Najjači u ljudskoj piramidi danas je onaj koji je sposoban preživjeti bez morala.

Što manje morala to više možete dobiti. Kriminalistički roman, unatoč povezanosti s izmišljenom pričom, često se bavi lažima iza liberalizma, kapitalizma, slogana i lijepog ponašanja. Otkrivanje kriminalističkog romana kao oblika osude nije ništa novo. Budući da je ovaj žanr transformirao policijski žanr, mračno funkcioniranje društava najjasniji je odraz mnogih ovih romana između policije i druge krajnosti trilera bez društvenih ili političkih veza.

Feinmann piše takve vrste kriminalističkih romana, onih koji govore o zupčanicima i mehanizmima koji škripe u mehaničkom funkcioniranju naših društava.

3 preporučena romana Joséa Pabla Feinmanna

Zločini Van Gogha

Devedesete su se novom mileniju približavale s društvenim neizvjesnostima, ali sa savršenim oreolom trijumfalne modernosti. Argentina se tih godina udaljavala od starih sukoba s neriješenim dugovima koji su i dalje dopuštali policajcima naslijeđenim od diktatura ili koji su još bili sposobni oporaviti sjene i strahove.

Strah je sjajan alat za kontrolu, ali ima svoje neočekivane pomake u najgnusnijim likovima. Zlo u ovom romanu geometrijsko je tijelo promjenjivih rubova gdje otkrivamo tipove čija je vitalna svrha postati serijske ubojice, druge kojima je zlostavljanje pravo stečeno godinama poraza, a najsposobniji se prerušavaju u dobročinitelje kako bi bolje iskoristili prednost od zla. Opaki svijet bez sumnje nije bio tako udaljen 90 -ih ili do danas.

Zločini Van Gogha

Posljednji dani žrtve

Ubojici su prije svega potrebni hladnokrvnost i učinkovitost. Mendizábal se smatra velikim profesionalcem u sektoru mrtvih.

Te je noći morao čekati Rodolfa Külpea, stanovnika imućnog kvarta Belgrano, prepunog ljudi s privatnim zdravstvenim osiguranjem i okruženog trgovačkim centrima i prvoklasnim uslugama. Rodolfo je još mlad da bi umro u dobi od 35 godina, ali Mendizábal obično ne pita za razloge svakog dodjeljivanja, bilo bi prljavo prići pojedincu koji će biti ubijen tražeći bilo kakav tračak sumnje.

Jedne noći, kao i svake druge, Mendizábal je čučnuo čekajući da stigne Rodolfo i obavijesti ga o svojoj konačnoj presudi bez povrata. A ipak kraj ne dolazi. Mendizábal će pronaći snažne razloge da ne puca. Po prvi put će vam se profesionalizam potpuno srušiti.

Posljednji dani žrtve

Nemogući leš

Tema opsjednutosti pobjedom uvijek ima komičnu oštricu koja može završiti tragično. Pisac koji želi biti izvan vlastitih očiju, koji žudi napustiti nevidljivost svog radnog stola kako bi ga transcendirao, ulazi u proturječje i sukob koji može odvesti na bilo koju stranu. Prvo, zato što je biti pisac pisanje (u prvom i posljednjem stupnju)

Lik u ovoj priči prestaje mu pisati, iz zadovoljstva ili volje da nešto ispriča, i pokušava doći do zamišljenih čitatelja fasciniranih krvlju i nasiljem njegovih vrlo crnih kriminalističkih romana. Sve dok se u jednom trenutku ne dogodi taj klik, ta točka bez povratka u kojoj opsjednutost pretvara vlastiti život u poprište njegovih crnih prijedloga ... Opsesija i delirij, neuspjeh i najnezdraviji uspjeh.

Nemogući leš
5/5 - (6 glasova)

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte. Saznajte kako se podaci vašeg komentara obrađuju.