3 najbolje knjige Williama Ospine

Sjena od Gabriel García Márquez jako je dug za sve kolumbijske pisce. Ova pripovjedna mješavina Gaboa između realizma i lirskog idealizma svake duše u potrazi za suštinama pretpostavlja nasljedstvo čiji su autori, npr. William Ospina prikupiti svoj dio.

Povremeno se bavio prekrasnim etničkim svemirom nastalim uslijed ne uvijek prijateljskog susreta dvaju svjetova (jedan koji je shvaćen kao osvajač, a drugi koji je morao preuzeti ulogu osvojenog), o čemu je napisao svoju poznatu trilogiju, Ospina njeguje poeziju koja duboko u sebi potresa cijelo njegovo književno stvaralaštvo.

Jer čitala spisateljica Ospina ponire u prozu punu slika i osjeta iz visoko obrađenog formalnog učinka. Učinak koji nam konačno otkriva ljepotu jezika i u opisu i na djelu. Totalni lirizam koji rijetki autori postižu danas.

Novinar i publicist kao koraci prije svog književnog izbijanja, Ospina je taj totalni komunikator koji je također uključen u društveno i političko i koji se bavi različitim temama u esejističkom polju koje ide od egzistencijalnog do najdruštvenijeg, osobito za svijet Latino je evoluirao iz zajedništva, ali i iz sukoba.

William Ospina jedan je od onih potrebnih pisaca za svoje vrijeme, sposoban se pozabaviti intrahistorijama jučer i danas pretvorenim u romane i nadopunjenim trenutnim vizijama, analizama i tom urođenom sklonošću prema poeziji koja rimira svoj svijet u stihovima za aktualni život.

Tri najbolje knjige Williama Ospine

Zemlja cimeta

Kaže se da se od drugih dijelova malo može očekivati. Pa ipak, ovaj nastavak "Ursúa", usred trilogije koja bi završila sa "Zmijom bez očiju", najzanimljiviji je od tri putovanja koja trilogija prati.

Čak je i danas Amazon izazov za svakog ekspedicija koji namjerava proputovati njegove najmračnije dubine. S trenutnim glagolom u skladu s bujnošću tropske džungle, pratimo osvajača Orellanu, nemirnog i ambicioznog koji bi konačno dočekao svoju smrt u unutrašnjosti prostrane amazonske rijeke koja je danas čudo prirode.

Ospina namjera može biti pristup tom mentalitetu ambicioznog osvajača koji je, s obzirom na otvaranje novog bogatog i slavnog svijeta za neustrašive Španjolce koji su se smatrali svemogućim pred novim ljudima i novim mjestima.

Jedan od putnika ekspedicije pripovijeda o pustolovini koja je između epa i buke razmišljala o razlozima koji oslobađaju strah od smrti. Ekspedicija se probija s mnoštvom ljudi i robova, s odredbama za dugo putovanje u zemlju cimeta.

Ono što se napokon događa je ta antologijska borba protiv prirode koja nije spremna popustiti onima koji vjeruju da su posjednici nepoznatog.

Zmija bez očiju

Na kraju ove trilogije o tim danima osvajanja novog svijeta, mogu pretpostaviti namjeru odštete, pritužbu i istodobno vježbu pomirenja razmišljajući o tome što je bolje od onog što je preostalo nakon osvajanja s trenucima okrutnosti, pljačke, sa zanimljivom miscenacijom, s ljubavlju i mržnjom, s krvlju i strašću, s ambicijama i apsolutno istinitim epskim pričama u povijesnom razdoblju u kojemu je Pangea ponovno ujedinila kontinente zahvaljujući tvrdoglavosti mornara koji su htjeli rekonstruirati svijet odvojen teluričkim pokretima milenijalcima.

Ne može se sumnjati u volju španjolskog carstva da se podredi novim narodima zatečenim od Kariba do Južne Amerike, ne radi se o podcjenjivanju okrutnosti u vrijeme kada je nasilje bilo dio svakodnevnog života.

No na kraju je bilo nešto čarobno u zajedništvu. Španjolci, nasljednici rimskih osvajača koji su nekoć okupirali poluotok, naučili su se nametati čvrsto, ali pokušavajući se ujediniti, što nema veze s istrebljenjima Sjeverne Amerike od strane anglosaksonskih osvajača ...

Ljetna godina koja nikad nije došla

Najromantičnije srce u Europi mnogo je puta kucalo u vili Diodati, vili u Ženevi, na obali impozantnog Ženevskog jezera, smještenoj među drvećem i podignutoj na trijemu koji je podigao oči kuće prema jezeru.

Usred romantičnog pokreta, neki od najpoznatijih stvaratelja trenda poklopili su se tamo raspravljajući o duši i onim velikim emocijama i strahovima koji su osvjetljavali maglovit tretman postojanja. Knjiga nas usredotočuje na ljeto 1816. godine, u kući živi Lord Byron, Mary shelley ili Polidori.

Povijest je htjela da to ljeto nije postojalo kao takvo jer su erupcije Tambore 1815. promijenile svijet kakav je bio poznat. Apokalipsa se nadvila poput čudnog predznaka, a vila Diodati bila je iznimna točka s koje se može kontemplirati sivo nebo, bljeskajući čudnim munjama.

Nemirne duše tako slavnih povremenih stanovnika sastavljaju spektralnu viziju svijeta koja je dovela do dvije najtranscendentnije gotičke kreacije, Vampira i Frankensteina.

Ospina svojom prozom okupanom u svojoj uobičajenoj poeziji opravdava kako je ta nepredviđena tama mogla proklijati u imaginarnom s kojim se dijele pisci, konačno u mračnim pričama koje su sada univerzalne.