Nakon čitanja knjige Šesnaest stabala Sommeod Larss Mytting Dočarao sam sudjelovanje velikana Robert Graves u bitci koja se odigrala u toj francuskoj regiji Somme, gdje je poginulo više od milijun vojnika i u kojoj se sam Graves spremao napustiti ovaj svijet, a da nije napisao toliko velikih romana.
Sudbina je takva, može te obilježiti, ali te ne može uništiti ako imaš misiju na čekanju (ili bismo barem tako htjeli misliti u tom kaotičnom planu našeg postojanja kao civilizacije)
I upravo o tome civilizacije su znale i napisale mnogo dobra Robert Graves. Prevladavši traumu svog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, a nakon što se okrenuo književnosti kao mogućem lijeku za barbarstvo, ovaj je autor u starim civilizacijama pronašao velike razloge za pisanje povijesnih romana od velikog značaja.
Najudaljenija povijest kreće se između mitologije i udaljenih pisanih svjedočanstava koja se pokušavaju uklopiti poput zagonetke s određenim značenjem.
Zatim dolazi književnost, čarobno slažući sve te dijelove, sudjelujući s maštom i dokumentiranjem posebnih prizora navodnih unutarpovijesti prilagođenih otkrivenim običajima i običajima onih noći tog doba.
Nesumnjivo vrlo potreban autor kako bi razumio što su naši najudaljeniji preci osjećali i mislili o planetu koji je još uvijek bio nepoznat u svom djelovanju i golem u svom prostoru.
Tri najbolja romana Roberta Gravesa
Bijela božica
U ovom velikom romanu autor je ostavio veliki dio svog traga, svoje namjere da živi unutar vlastite priče, s tim rezultatom vjerodostojnosti magije kao ultimativnog mehanizma svega.
U isto vrijeme ukazuje na remetilačko razmišljanje o uvjerenjima prve zapadnjačke povijesti, one koja je rođena u Grčkoj pomoću mislilaca i netaknutih znanstvenika. Graves nam u ovom romanu predstavlja ulogu žene koja se prilično razlikuje od sadašnje. Prije nego što je lik mitoloških bogova i njihovih vjerskih potomaka uzeo lik muškarca kao predstavnika gotovo svakog božanstva, žena se mogla smatrati tim bićem koje treba štovati.
Svojevrsni matrijarhat zasigurno usredotočen na sposobnost stvaranja života. Ono što nam Graves govori u ovom romanu otvara novu perspektivu svijeta koji je započeo kao pravi matrijarhat, vjerojatno sve dok Eva nije postala čovjek sposoban suprotstaviti se Bogu ...
Ja, Claudio
Graves nas poziva da pomislimo kako u rukama imamo autobiografiju Claudija. Pretenciozni prijedlog koji se ne čini toliko kad se otkrije ogromno znanje autora koji je izgleda pronašao tu autobiografiju u nekoj udaljenoj rimskoj ruševini.
Da budemo pošteni, Claudio je trebao sve zapisati, ne samo službene aspekte, već sve vrste ulaza i izlaza moći, kao i poroke s kojima se svako napredno društvo može pohvaliti čim se konstituira.
Kroz to navodno Claudiovo svjedočenje ulazimo i u prethodna vremena Caligule ili u poseban paralelni život Claudiove treće žene, uznemirujuće Messaline. Sve u svemu fascinantna svježa priča o carskom Rimu, s tonom ispovjedne biografije gdje se približavamo svemu što se vrtilo oko moći ...
Zlatno runo
Robert Graves nam je u ovom romanu dao novu perspektivu grčke mitologije. Njegovo opsežno poznavanje priča i likova iz tih dana omogućilo mu je da ponovno napiše stari mit o zlatnom runu kroz koje su Jason i Argonauti krenuli na put osvajanja, a time i vraćanja prijestolja Tesalije u ruke Jazona.
U ovom prepisivanju također se približavamo mnogim drugim ogromnim likovima te snažne fantazije koja je grčka mitologija s prizvukom univerzalnosti. Pratili smo Herkula, Orfeja, Kastora i prešli Crno more.
Uživamo u toj idiosinkraziji prvih Grka, istoj koja bi kujala ono što je Zapad danas. Avanture i pristup našem podrijetlu, vrlo zanimljivo djelo za pristup grčkoj mitologiji iz nove, potpunije prizme koja miješa ljudsko, božansko i prostor polubogova ili heroja.
