Iskorjenjivanje produženog Semprúnovog izgnanstva, uslijed uspostave Francovog režima, obdareno Jorge Semprún posebnog slobodarskog otiska koji bi se još više produbio kad je bio zatvoren u Buchenwaldu davne 1943. godine, zbog pripadnosti francuskim partizanima koji su se suočili s invazijskom njemačkom vojskom. Iskustva tih dana i njegovo kasnije oslobođenje krajem Drugog svjetskog rata ostavilo je prirodno transcendentalni trag u djelu književnika Semprúna.
Logično, jednom izvan Španjolske i s Frankovim režimom koji mu nije bio naklonjen, Jorge Semprún je uglavnom pisao ili barem objavio na francuskom.
Njegova neupitna politička uvjerenja i veliki popularni obzir približili su ga aktivnoj institucionalnoj politici, koja je u početku pripadala PCE -u, sve do kasnije faze u kasnim 80 -im, kada je bio ministar kulture u PSOE -u.
Obično ne dajem političke reference, ali smatram da je u slučaju Semprúna politika jedan od njegovih književnih motiva, kroz svoja aktivna društvena iskustva autor gotovo uvijek pripovijeda s autobiografskim likom, s neporecivim osjećajem stalne životne avanture. Autor vrijedan čitanja izvan njegove nesumnjive književne kvalitete.
Tri najbolja romana Jorgea Sempruna
Autobiografija Federica Sáncheza
Ono što je doista u autorovoj autobiografskoj točki ostaje u tom fascinantnom limbu izmišljene pripovijesti (hajde, ono što je bilo sjećanje na svakoga, sposobno kao što smo uveličati svoje najsvjetlije trenutke i izbrisati ili ublažiti one loše).
Nema ništa bolje pisati o sebi nego projicirati se prema alter egu s kojim se Semprún igra kako bi izgradio priču temeljenu na evokacijama sjećanja, kao da dopušta da ga ponese taj hir sjećanja koja napadaju svojim velikim zaboravljenim vijestima iz prošlosti.
Pa ipak, unutar te nepredvidive kadence vremena navodnog Federica Sáncheza, njegove mladosti na čelu otpora, njegovih sukoba sa sudbinom, njegovog ukusa za razum u korist najopipljivije demokracije, unatoč svemu što navodni poremećaj, zajednička nit koju je konačno predložio Semprún, savršeno konstruira lik Federica Sáncheza.
Dugo putovanje
Dugo putovanje i dug ili više procesa pisanja. Pretpostavljam (a možda je i puno pretpostaviti) da bi pripovijedanje o danima nacističkog zatočeništva u kojem je Semprún živio pretpostavljalo čitavu vježbu sublimacije i otpornosti, razumljivu jer ga je to toliko koštalo, a također i jasnu metaforu naslova kao unutarnjeg putovanje prema oslobođenju duše užasa proživio.
Semprúnu je trebalo oko dvadeset godina da objavi knjigu o iskustvima u koncentracijskom logoru Buchenwald. Ili, mijenjajući moj način pretpostavljanja, možda je Semprúnu zaista bilo potrebno sve to vrijeme da organizira svoje mentalne bilješke, da s potpunom iskrenošću prenese ono što je morao živjeti. Tko zna? Ponekad se motivi svakog čina dešifriraju kao zbir faktora.
Pisacu nije uvijek lako pronaći razloge da nešto ispriča, a u slučaju Semprúna, koji bi skupio više razloga od bilo koga drugog, cijelo je to vrijeme proveo čekajući da to učini. Priča počinje u jednom od onih vlakova čija je željezna staza putnike vodila do eksploatacije, ocrnjivanja i više nego vjerojatne smrti.
Osjećaj već dovodi do gušenja u tom vagonu koji se jako dugo kreće kroz nevidljive krajolike u tami tog prostora.
Ono što se zatim dogodilo poznato je u objektivnoj verziji, u hladnom broju žrtava, u zloslutnom poznavanju aberantnih praksi ..., a ipak, ispričao pisac koji je to živio u tijelu, zbroj priča dobiva još jednu vrlo posebnu aspekt.
Dvadeset godina i jedan dan
U malom mjestu u Toledu 18. srpnja 1956. obitelj Avendaño priprema se za jedinstvenu proslavu. U okruženju koje se čini nadahnutim Miguel Delibes slika rezerviranog mjesta i njegovih nevinih svetaca, likovi sudjeluju u obilježavanju tužne smrti rođaka u rukama nekih seljaka koji su odlučili pokoriti njegovu opaku pravdu.
Pojava tajnog policajca Franca povezuje ovaj roman s Autobiografijom Federica Sáncheza, s kojom, poznavajući prirodu alter ega ovog Federica u odnosu na autora, Semprún ponovno nudi jasne naznake o transcendentalnoj kameji vlastitih iskustava u ovom priča.
Roman, izvan ovog polazišta čudne proslave, uzima kao referencu lik Mercedes Pombo, magnetsku udovicu obitelji Avendaño. Oko nje proganjaju frankistički policajac, hispanski književnik i cijeli grad Quismondo sa svojim posebnim namjerama da napokon dođu do iznenađujuće istine.
