Povijesna fikcija nije uvijek otvoreno, pa stoga i plodno polje za povjesničare ili druge popularizatore sličnih područja. Uglavnom jer Kad se napiše povijesna izmišljotina, poduzima se naporan zadatak da se pripovijesti prenese nešto više. Ništa više i ništa manje od misije davanja života protagonistima i stvaranja epohe o kojoj je napisano nastanjivom kao četvrta dimenzija.
U Španjolskoj su autori poput Jose Luis Corral o louis klompa. Drugi su doživjeli brodolom između erudicije, otkrivanja bez više ili najapseptičnijeg opisa.
U slučaju Francuski povjesničar Ivan Jablonka Preuzimanje zadaće fikcionaliziranja da bi se romanizirala povijest u konačnici je značilo otkrića i otvaranja vrlo različitih putova. Jer od objavljivanja svog prvog povijesnog romana, Jablonka se bavio vrlo različitim temama koje su mu donijele neočekivani uspjeh, pri čemu se pretpostavlja da je pripovijedanje više stvar inspiracije nego akademskog obrazovanja. Čarolija pisca koji na kraju bude otkriven daleko od svojih početnih pretpostavki...
3 najbolje preporučene knjige Ivana Jablonke
Laëtitia ili kraj ljudi
Iz najkrvavije stvarnosti knjige ponekad dopišu do zloslutnih. Pripovjedači poput Laura restrepo ili drugi, a u ovom slučaju Jablonka. Pisci koji nam, od minucioznog istraživanja i emocija detalja, šalju anegdote koje ne nadilaze službene istrage ili vijesti. Osjetljivost u službi nužnih uzroka koji nas pomiruju s našim svijetom.
Jer čudovišta ne mogu nastaniti naš svijet i ponašati se kao da ništa, u smislu da nam sve ostaje u sjećanju poput kratkog televizijskog priloga na vijestima. Sjećanje na ove žrtve koje padaju u kandže najgorih predatora našeg društva vrijedno je dostojanstva, sjećanje pretvoreno u knjigu, upozorenje za pomorce i svijest o sjenama koje se nadvijaju nad nama češće nego što mislimo.
Laëtitia Perrais imala je osamnaest godina kada je silovana, ubijena i raskomadana u noći 18. siječnja 2011. Zločin je stigao u novine i šokirao Francusku. Ova srceparajuća knjiga bavi se jezivim zločinom i političkim, društvenim i pravosudnim reakcijama, ali prije svega rekonstruira priču o ubijenoj djevojci.
Automobilom za kampiranje
Ponekad se u najagilnijem obliku literature sažete u opisima i agilne u svom razvoju nađemo pred težinom najdubljih promišljanja.
To je u biti formula Jablonke, iako se više od stila čini da je to jednostavno prirodan način ispričavanja njihovih priča, bez obzira koliko naporni ili intenzivni ti potezi na kraju povezivali poglavlja iz suptilnog poziva čitatelju probaviti scene, dijaloge i tišine ...
Ali ova knjiga nije novi prikaz tragičnog kao u slučaju Laëtitie. Barem ne baš. Jer putovanje obitelji Jablonka u kamp -kućici gleda u taj raj uspomena iz djetinjstva. U ovom slučaju pojačana slikom slobode i zajedništva obitelji pokrenute da vidi svijet kroz jug zanosne Europe za sve njih.
No, naravno da autor u tako osobnoj priči spašava i onu manje prijateljsku stranu. Jer tijekom tog vremena obiteljskog putovanja u slobodno vrijeme, naravno, pojavljuju se figure njihovih roditelja, osobito očeva, odlučni u spaljivanju sreće u svojoj djeci. Raj iz djetinjstva iz kojeg je patio kad su mu oduzeli roditelje u odvratnom nacističkom holokaustu i o kojem priča dobro opisuje.
A roman je sastavljen upravo od onih pogleda s obje strane ogledala, oko putovanja koje je do kraja uživalo sa strane djetinjstva i koje je u zrelosti spasilo isto dijete koje otkriva nove detalje u sjećanju na te roditelje daleko od prošlosti .
Sjajna sjećanja na naš život su bljeskovi, možda idealizirani trenuci, ali izazvani tom melankolijom s vremena na vrijeme opojni. I Ivan je vjeran toj prolaznoj konstrukciji sreće, sastavljajući skakajući blog između sjećanja, aroma, prolaznih pejzaža na autu, razgovora, pjesama i mijenjajući perspektive djetinjstva i zrelosti. Selektivna i izmišljena biografija o jednom od tih putovanja, tim obiteljskim avanturama označenim kao bitni odlomci iz knjige naših života.
Pravednici
Nitko bolji od povjesničarke poput Jablonke da učini iskrenu vježbu u razmišljanju o ženskom u povijesti, s rubovima i teretima koji danas dosežu sa svojim nepodmirenim dugovima ...
Patrijarhat, feministička revolucija, egalitarno društvo: to su koncepti na koje se fokusira ovaj ambiciozni esej Ivana Jablonke. Ako u potresnoj kronici Laëtitia ili kraj ljudi Autor je predstavio ekstremni slučaj koliko daleko može dovesti toksična muškost, ovdje opsežno analizira ovo pitanje s povijesne, sociološke i kulturne perspektive.
Knjiga se bavi podrijetlom patrijarhata u društvima i religijama, na temelju činjenice da je, nemajući sposobnost razmnožavanja, čovjek odabrao odgovarajuću kontrolu nad društvom. To dovodi do stvaranja toksične muškosti, koja se mora nadvladati pretpostavljanjem novih modela koji se ne temelje na muškosti i nasilju.
Put do pravog egalitarnog društva, s rodnom pravdom, ostavlja patrijarhalni model. I ovo redefiniranje muškosti prati emancipacija žena u pitanjima poput vođenja ljubavi i osvajanja kao što su samozadovoljstvo i izričit pristanak. Briljantna i potrebna knjiga, koja se dugotrajno i bez dogmatizma bavi vrućom temom.
