Postoje pisci za koje ono što se događa u svijetu ima drugačiju ritam, vrlo različitu valnu dužinu od čije frekvencije komplementarni utisci i percepcije dopiru do nas. Julio Llamazares To je iz onog dvora pripovjedača koji tangencijalno prolaze kroz lirski realizam čim nas izbace iz basne.
Ovo su čudni dani i utočište u literaturi autora poput Llamazaresa može nam barem poslužiti da nas približi onome što je već bilo blizu da preispitamo tu blizinu iz uvijek bogatih i nadajućih izvora.
U ožujku 2020., nekoliko dana prije nego što je cijela Španjolska bila zatvorena, autor se sa svojom obitelji smjestio u kući koja se nalazi u Sierra de los Lagares, u blizini Trujilla, u Extremaduri. Tu su bili, kao likovi Dekameron, držali tri mjeseca na mjestu koje im je dalo najljepše proljeće u životu.
Za to vrijeme, priroda, sačuvana od ljudske intervencije, bila je ispunjena svjetlom, jarkim bojama i divljim životinjama, dok je tragedija pandemije nemilosrdno bjesnila. I to je da život, unatoč svemu, uspijeva probiti pukotine stvarnosti, koliko god one bile uske.
U ovoj se knjizi isprepliću dva jezika kako bi ispričali neočekivano i okrutno i lijepo proljeće: onaj sugestivne proze Hulia Llamazaresa i evokativni akvarel Konrada Laudenbachera, prijatelja i susjeda autora. Još jednom, kao i uvijek, čini se da umjetnost i književnost nude utjehu i čini koje pokušavaju zaustaviti bol svijeta. Proljeće se vratilo.