3 najbolje knjige Amélie Nothomb

Pomalo ekscentričnog izgleda, oko kojeg je izgradila snažnu sliku kreativne i snalažljive spisateljice koja to svakako jest, Amélie Nothomb posvećen je književnosti koja ima veliku raznolikost u predmetu.

Razni resursi uronjeni u formalnu estetiku koja može proći za naivne, alegorijske, pa čak i gotičke. Ova belgijska spisateljica pristupa svakoj knjizi sa svojom prirodnom naklonošću prema iznenađenju i odvajanju od posla do posla.

Stoga približavanje Nothombu u jednom od njegovih romana nikada neće ostaviti konačan utisak na ostatak njegovog stvaralaštva. A ako je ono što je zaista relevantno, kao što sam već povremeno branio, raznolikost kao kreativna osnova, s Amélie ćete uzeti više od dvije šalice zbunjenosti u eklektičnom ukusu za ispričati odgovarajuću priču.

Ne smijemo zaboraviti da Nothomb dijeli vitolu spisateljske kćeri diplomata (Isabel Allende, Slika rezerviranog mjesta Carmen Posadas, Isabel San Sebastian i drugi). Zbir znatiželjnih primjera pisaca koji su bili ukorijenjeni njihovom putujućom sudbinom i koji bi u književnosti našli neku vrstu utočišta, egzistencijalnog kontinuiteta u tim dolascima i odlascima širom svijeta.

U Nothombovom slučaju, putovanje je nastavilo biti njezina suština i kad je odrasla. U tom dolasku i odlasku razvio je vrtoglavu književnu karijeru u dobi od 50 godina.

Top 3 najbolje knjige Amélie Nothomb

Stupor i tremor

Recenzija nečijeg života da bi se napisala knjiga onoga što smo bili može imati dosta idealizacije ili komedije, ovisno o tome kako vas uhvati. Nothomb stvar ima mnogo sekunde. Zato što stavljanje vlastitog života u scenarije koji su u potpunosti u suprotnosti s vašom stvarnošću može dovesti samo do čudne, zbunjujuće, komične i kritičke priče. Vizija koja je nastala u ovom romanu, referenca među najistinitijim i najpotrebnijim feminizmom, otporna zbog prevazilaženja koje stvar ne očajava u početku ima, i epska zbog onoga što svaki pokušaj prevladavanja u suočenju s poricanjem već ima odlazak.

Ovaj roman sa deklarisanim autobiografskim nabojem, koji je od objavljivanja doživeo impresivan uspeh u Francuskoj, priča o 22-godišnjoj Belgijanki Ameli, koja počinje da radi u Tokiju u jednoj od najvećih svetskih kompanija, Yumimotu, suštinskoj japanskoj kompanija..

Sa čuđenjem i trepetom: ovako je car izlazećeg sunca zahtevao da se njegovi podanici pojave pred njim. U današnjem visoko hijerarhijskom Japanu (u kojem je svaki nadređeni, prije svega, inferiorniji od drugog), Amélie, pogođena dvostrukim hendikepom da bude i žena i zapadnjak, izgubljena u roju birokrata i potčinjena, osim toga, zbog same japanske ljepote svog direktnog nadređenog, s kojim ima iskreno perverzne odnose, trpi niz poniženja.

Apsurdni poslovi, sulude narudžbe, zadaci koji se ponavljaju, groteskna poniženja, nezahvalne, nesposobne ili obmanjujuće misije, sadistički šefovi: mlada Amélie počinje u računovodstvu, zatim ide na posluživanje kave, do fotokopir aparata i spušta se niz stepenice dostojanstva (iako s vrlo zen odvojenost), završava brigom o toaletima... muški.

Otkucaj svoje srce

Stara, čudna, ali notorna prirodna kompenzacija za svaki dar. Niko nije lijep bez tragedije ili bogat bez nevolja druge vrste. U paradoksu postojanja u punini, na nemogućim i održivim grebenima talasa, gušeće se dubine svega na kraju otkrivaju, poput pritiska čitavog okeana na biće.

Marie, mlada ljepotica iz provincije, izaziva divljenje, zna da je tražena, uživa u centru pažnje i dopušta da joj se udvara najzgodniji muškarac u svom okruženju. Ali nepredviđena trudnoća i žurno vjenčanje prekinuli su njena mladalačka buncanja, a kad joj se rodi kći Diane izlijeva na nju svu svoju hladnoću, zavist i ljubomoru.

Diane će odrastati obilježena nedostatkom majčinske naklonosti i pokušavajući shvatiti razloge majčinog okrutnog odnosa prema njoj. Nekoliko godina kasnije, fascinacija stihom Alfreda de Musseta koja je dovela do naslova knjige navela ju je da studira kardiologiju na univerzitetu, gdje je upoznala profesora po imenu Olivia. S njom, u kojoj će vjerovati da će pronaći željenu majčinsku figuru, uspostavit će dvosmislen i složen odnos, ali Olivia ima i kćer, a priča će poprimiti neočekivani obrat ...

Ovo je ženski roman. Priča o majkama i kćerima. Ukusno kisela i zlonamjerna suvremena basna o ljubomori i zavisti, u kojoj se pojavljuju i druge složenosti ljudskih odnosa: suparništvo, manipulacije, moć koju vršimo nad drugima, potreba da osjećamo da smo voljeni ...

Ovaj roman, broj dvadeset i pet Amélie Nothomb, savršen je uzorak njene đavolske inteligencije kao pripovjedača, pronicljivosti njenog pogleda i ugodne lakoće pune tajnih dubinskih naboja njene književnosti.

sed

Isus Hrist je bio žedan i dali su mu sirće. Možda bi tada najtačnije bilo reći "Ja sam voda svijeta", a ne svjetlost... Isusov život, izvan velike knjige Biblije, za nas je pokriven mnoštvom književni i kinematografski autori, od JJ Beniteza sa svojim trojanskim konjima do Monty Pythona u Brianovom životu. Naklon ili pad. Nothomb spaja sve što je u posjedu samog Isusa koji iz njegovih riječi pripovijeda šta je to bilo o njegovom dolasku i njegovom uskrsnuću.

Zanimljiva, notombijanska prerada Svete priče, koju je preradio jedan od najvećih pisaca našeg vremena. Zavjet prema Isusu Kristu. Ili zavjet prema Amélie Nothomb. Belgijski romanopisac usuđuje se dati glas glavnom junaku i sam Isus je taj koji pripovijeda o svojoj muci.

Na ovim stranicama se pojavljuju Poncije Pilat, Hristovi učenici, izdajica Juda, Marija Magdalena, čuda, raspeće, smrt i vaskrsenje, Isusovi razgovori sa svojim božanskim ocem... Likovi i situacije koje su svima dobro poznate, ali kome ovde ima preokreta: rečeno nam je modernim izgledom, lirskim i filozofskim tonom sa primesama humora.

Isus nam govori o duši i vječnom životu, ali i o tijelu i ovdje i sada; transcendentalnog, ali i svjetovnog. I pojavljuje se vizionarski i promišljen lik koji poznaje ljubav, želju, vjeru, bol, razočaranje i sumnju. Ovaj roman reinterpretira i humanizira istorijsku ličnost možda transgresivnog izgleda, možda ikonoklastičkog, ali koja uopće ne traži provokaciju radi provokacije ili lakog skandala.

Svetogrđe, bogohuljenje? Jednostavno književnost, i to ona dobra, sa snagom i sposobnošću zavođenja na koju smo dobro navikli Amélie Nothomb. Ako se u nekim prethodnim knjigama autorka poigravala preradom starih basni i bajki sa savremenom notom, ovde se ne usuđuje ni više ni manje nego Sveta istorija. I njegov veoma ljudski Isus Krist nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Druge preporučene knjige Amèlie Nothomb

Aerostati

Na milost i nemilost vjetru ali uvijek čekajući najbolju struju. Ljudska volja je još nestalnija kada se drugačije pojavljuje u svom pristupu zrelosti. Putovanje je upravo postavilo prve note i ne zna se da li je horizont destinacija ili kraj bez više. Nije najbolje pustiti sebe, niti se predati. Pronaći nekoga ko vas uči da otkrivate je najveća sreća.

Ange ima devetnaest godina, živi u Briselu i studira filologiju. Kako bi zaradio nešto novca, odlučuje početi davati privatne časove književnosti šesnaestogodišnjem tinejdžeru po imenu Pie. Prema riječima njegovog despotskog oca, dječak je disleksičan i ima problema s razumijevanjem čitanja. Međutim, čini se da je pravi problem to što mrzi knjige koliko i svoje roditelje. Ono što ga zanima je matematika i, prije svega, cepelini.

Ange daje lektire svom učeniku, dok otac tajno špijunira sesije. U početku, predložene knjige ne izazivaju ništa osim odbacivanja u Pie. Ali malo po malo Crveno i crno, Ilijada, Odiseja, Princeza od Clevesa, Đavo u telu, Metamorfoza, Idiot... počinju da deluju i izazivaju pitanja i brige.

I malo po malo, odnos između mlade učiteljice i njenog najmlađeg učenika jača sve dok se veza između njih ne transformiše.

Prva krv

Lik oca u posljednjoj instanci ima nešto kao ispovjednik. Nema grijeha koji se konačno ne bi trebao osloboditi s ocem u sudbonosnom trenutku rastanka. Nothomb u ovom romanu ispisuje svoju najintenzivniju elegiju. I tako oproštaj završava u obliku knjige kako bi svako mogao da upozna oca kao heroja koji može postati iz svog najljudskijeg i najstrašnijeg porekla.

Na prvoj stranici ove knjige nalazimo čovjeka koji se suočava sa streljačkim vodom. Nalazimo se u Kongu, 1964. Taj čovjek, kidnapovan od strane pobunjenika zajedno sa hiljadu i pet stotina drugih zapadnjaka, je mladi belgijski konzul u Stanleyvilleu. Njegovo ime je Patrick Nothomb i on je budući otac pisca. 

Polazeći od ove ekstremne situacije, Amélie Nothomb on ponovo gradi očev život pre tog vremena. I to čini tako što mu daje glas. Dakle, sam Patrik pripovijeda svoje avanture u prvom licu. I tako ćemo znati za njegovog oca vojnog, koji je poginuo u nekim manevrima od eksplozije mine kada je bio vrlo mlad; od njegove odvojene majke, koja ga je poslala da živi kod bake i dede; pesnika i dede tiranina, koji je živeo van sveta; aristokratske porodice, dekadentne i razorene, koja je imala dvorac; gladi i nevolja tokom Drugog svetskog rata. 

Također ćemo znati za njegova čitanja Remboa; ljubavnih pisama koje je pisao za prijatelja i na koja je njena sestra odgovarala u ime voljenog; o dvojici pravih pisca pisama, koji su se na kraju zaljubili i vjenčali; njegovog straha od krvi, zbog koje bi se mogao onesvijestiti ako bi vidio kap; njegove diplomatske karijere... Sve dok se nije vratio na one strašne trenutke na početku, kada je skrenuo pogled da ne bi vidio krv prolivenu od drugih talaca, ali je morao pogledati smrti u oči.

U Prvoj krvi, njegovom tridesetom romanu, nagrađenom Renaudot nagradom 2021. Amélie Nothomb odaje počast svom ocu, koji je upravo preminuo kada je autorka počela pisati ovo djelo. I tako ona rekonstruiše poreklo, istoriju svoje porodice pre njenog rođenja. Rezultat je živa, intenzivna, brza knjiga; ponekad dramatično, a ponekad vrlo smiješno. Kao i sam život.  

Sumporna kiselina

Jedna od onih distopijskih priča koje lebde o sadašnjosti, o našem načinu života, o našim običajima i našim kulturnim referencama. Avangardna televizijska mreža u svom programu pod nazivom Concentración pronalazi stvarnost koja uvija kovrdžu kako bi uhvatila publiku koja je mentalno napuhana, previše informirana i nesposobna iznenaditi se pred bilo kojim podražajem.

Građani nasumično odabrani u svakodnevnom prolazu ulicama Pariza sastavljaju likove iz najužasnije predstave. U usporedbi s pravim televizijskim vijestima, u kojima nakon večere vidimo kako svijet nastoji uništiti svaki trag čovječanstva našim apsolutnim samozadovoljstvom, program Concentración bavi se idejom približavanja zlokobnog gledateljima koji su već naturalizirali nasilje i čak i oduševljenje njom i njenom morbidnošću.

Najdirljivija savjest podiže glas pred programom dok se približavamo likovima kao što su Pannonique ili Zdena, s bljeskovima čudne ljubavi između sramote i animoziteta koji pobjeđuju u odnosu na bilo koji drugi način razumijevanja čovjeka.

Zločin grofa Nevillea

U fokusu ovog romana je Amélie Nothomb, njegova naslovnica, sinopsis, podsjetili su me na postavku prvog Hičkoka. Taj ezoterični dodir koji se provukao kroz kosmopolitski život gradova početkom dvadesetog veka.

A istina je da nije bilo ništa loše u mom tumačenju na prvi pogled. Grof Neville, opterećen sve lošijom finansijskom situacijom, ali čvrst u svojoj volji da zadrži privid raskoši i aristokratskog sjaja, našao se u ozbiljnijem problemu kada nestane njegova najmlađa kći.

Samo je sretan susret tinejdžera sa vidovnjakom spasio mladu ženu od smrti hipotermijom usred šume. Scena već predviđa nešto misteriozno, jer se mlada žena pojavila sklupčana, kao otuđena, uznemirena nečim što trenutno ne znamo ...

Gospodin Henri Neville sprema se pokupiti svoju kćer, ali mu je vidjelica prethodno ponudila besplatnu slutnju koja ga pretvara u budućeg ubicu tokom zabave koju će proslaviti u svojoj kući.

Prva ideja je da ovo buduće ubistvo povežete s nekim ko je uznemirio, povrijedio grofovu kćer, a čitatelj je možda u pravu, poanta je u tome da ste na ovaj jednostavan način, sa postavkom koja nije bez mašte, uhvaćeni u ono što je Da se desi.

Tačka misterije, određene kapljice terora i dobro djelo olovke koja prikazuje profile likova i moguće motivacije za zlo u prigušenom svjetlu, koja krasi scene do tačke gdje je opis ukus, a ne teret, nešto neophodan za roman osmišljen za održavanje intriga.

Kad dođe dan zabave u vrtu, zajedničke komemoracije u dvorcu Neville, čitanje se otvara na mahnitom putovanju, želeći doći do onog trenutka u kojem se predviđanje može i ne mora ispuniti, potrebno je znati razloge za moguće ubistvo, dok skup likova misteriozno luta zapletom, sa nekom vrstom zlokobne elegancije više klase.

Rikirajte onu s pompadurom

U svom već plodnom radu, Amélie se kretala kroz mnoštvo struja do kojih na kraju dodaje nijanse između fantastičnog i egzistencijalnog, s onom paradoksalnom lakoćom koju ova mješavina tendencija navodno toliko daleko od kreativne ljestvice uvijek postiže.

U Riquete el del pompano susrećemo Déodata i Trémièrea, dvije mlade duše pozvane da se sublimiraju u svojoj mješavini, poput Ljepotice i Zvijeri perrault (Priča poznatija u Španiji od naslova na koji se ova adaptacija odnosi).

Jer to je malo toga, prenošenje priče u sadašnjost, pretvaranje basne u njeno uklapanje u naše današnje vrijeme mnogo mračnije od melanholičnog i magičnog sjećanja na klasične priče.

Déodat je zvijer, a Trémière je ljepota. On, koji je već rođen sa svojom ružnoćom i ona, posvećen je najfascinantnijom ljepotom. Pa ipak, oboje odvojeno, daleko jedno od drugog, obilježeno dušama koje se ne mogu uklopiti u materijalni svijet iz kojeg se ističu na oba kraja ...

I iz ova dva lika autor se obraća uvijek zanimljivoj temi normalnosti i rijetkosti, velike ekscentričnosti na rubu ponora i osrednje normalnosti koja umiruje duh zanemarujući samu dušu.

Trenutak u kojem stvarnost svijeta izbija silinom, sa svojom sklonošću lakom etiketiranju, imidžiranju i odbacivanju ili estetskom obožavanju, već je djetinjstvo, a još više adolescencija. Kroz Déodata i Trémièrea živjet ćemo tu nemoguću tranziciju, tu magiju onih koji znaju da su drugačiji i koji duboko u sebi mogu pristupiti iz rizika privučenih ekstrema, sreći najautentičnijeg.