3 najbolje knjige Sergija del Molina

Godine 2004. intervjuisali su me u Heraldu de Aragonu za objavljivanje jednog od mojih romana. Bio sam tako uzbuđen zbog obećanja o naslovnici na cijeloj stranici. Tako sam došao i upoznao jednog mladića Sergio del Molino, sa svojim diktafonom, svojom olovkom i svojom notesom. Iza zatvorenih vrata u maloj prostoriji, završio se taj kloljasti intervju sa neprivlačnim zadatkom, kao što se obično dešava u onim slučajevima u kojima lik nije idol dežurnog novinara, kao hladan zadatak.

Da, taj dječak, nešto mlađi od mene, nije baš izgledao kao baštenska radost. Pretpostavljam zato što je počinjao svoju profesiju kao novinar, ili zato što mu se nije dalo intervjuisati pisca Mindundi poput mene, ili zato što je bio mamuran, ili samo zato.

Poenta je da kada je Sergio počeo sa svojim pitanjima, njegovim uvodima, njegovim asocijacijama i tako dalje, već sam otkrio da on zna mnogo o književnosti. Činjenica je da mi je ta zadnja korica za pisca nadobudnog uvijek olakšavala pamćenje njegovog imena i njegovog lica kao mamurnog ili apsolutno profesionalnog mladog novinara, ovisno o novinarskoj paradigmi koju svaki od njih evocira.

Prošlo je dosta godina i sada je on taj koji tu i tamo podvrgava mnogo više intervjua, s manje ili više oštrim novinarima da raspravljaju o već otvoreno priznatom književnom djelu. Danas je moj red da recenziram one knjige autora za koje smatram da su najbolja u njegovom stvaralaštvu.

3 najbolje preporučene knjige Sergia del Molina

Nijemci

Istorija ne postoji. To je nešto poput apstrakcije, vremenske linije prepune ukrasa ljudske mašte koja se strukturira u ere. Poenta je da se cilja na intrastore. Mali koraci kroz svijet intenzivnih života koji čine anegdote koje se na kraju transformiraju.

Sergio del Molino se posvetio ovom cilju oživljavanja velike male priče koja podržava mnoga druga popularnija dešavanja, šire rasprostranjena kao povijesni odlomci prvog reda. Ali stvarnost ima taj supstrat sine qua non, to tlo na kojem sve okolnosti koje, na ovaj ili onaj način, kreću od nepoznatih tačaka, od nula kilometara fantastičnih kao što je ovaj, formiraju stopu.

1916. godine, usred Prvog svetskog rata, dva broda su stigla u Kadiz sa više od šest stotina Nemaca iz Kameruna. Oni su se predali na granici Gvineje kolonijalnim vlastima jer je Španija neutralna zemlja. Nastaniće se, između ostalog, u Saragosi i tamo formirati malu zajednicu koja se neće vratiti u Nemačku.

Među njima je bio i Evin i Fedeov pradeda, koji se, skoro vek kasnije, nalazi na nemačkom groblju u Saragosi na sahrani Gabija, njihovog starijeg brata. Zajedno sa svojim ocem, oni su posljednji preživjeli iz porodice Schusters, koja je osnovala važan prehrambeni biznis. Ali u ovim vremenima prošlost se uvijek može vratiti i podići žuljeve.

Sa intrigom koja raste stranicu po stranicu, Nemci se bave jednom od najsramotnijih i najmanje pročišćenih epizoda u istoriji Španije: kako su se nacisti sklonili ovde u zlatnom skloništu, aktivirali su neonacizam u Nemačkoj. Ona suptilno osvetljava pakao kakav porodica ponekad može biti, i ostavlja dva neprijatna pitanja koja vise u vazduhu: Kada prestaje krivica roditelja? Da li se obaveza njihovog otkupa odnosi na djecu?

Ljubičasti sat

Ako postoji knjiga ovog autora koja nadilazi književnu da dosegne mnogo veću ljudsku dimenziju, to je bez sumnje to. Preživjeti dijete je činjenica protiv prirode, najokrutniji događaj za logiku i ljudski osjećaj.

Ne mogu zamisliti kao otac šta mora značiti gubitak te veze ne samo s najvjernijom ljubavlju, već i s idejom budućnosti. Nešto mora provaliti iznutra kad se ovako nešto dogodi.

A pisanje knjige za dijete koje nema treba imati neopisivu vježbu prema nemogućem lijeku, prema minimalnom olakšanju ili u potrazi za transcendentalnim placebom napisanog, poput stranica koje će trajati u vremenu koje je više pripadalo sin dotičnog pisca. (Ja zasigurno znam više od jednog koji se suočio sa ovim zadatkom pisanja, usamljeničkom aktivnošću u kojoj ga ima, čak i više uslijed odsutnosti tako dubokih odjeka).

Naravno, ne može se ulaziti u osnove koje vode ovakvu priču, ali istina je da taj ljubičasti sat, koji se razvija između tuge i potrebe za preživljavanjem, na svojim prvim stranicama nalazi refleksivnu preambulu koja zaokružuje povijest neizvjesnost prije neizbježne smrti i pretpostavka o njenom konačnom dolasku.

Trebalo bi početi čitati i suočiti se s iskrenošću jezika koji udara između metafora i retoričkih pitanja koja se sudaraju s najokrutnijom sudbinom.

Prazna Španija

U svom romanu Ono do koga nikoga nije briga, i pod velikim istraživačkim radom intuiranim u obilju detalja, Sergio del Molino ponudio je scenografiju između manira i satirike.

U ovom eseju on spašava taj pojam Španije koja je pod diktaturom bila društveno i moralno protustrujna, ali koja je u suštini ponovila bijeg iz ruralnog u urbano, pretvarajući gradove u mračne udubine demografskog bunara koji je bilo teško oporaviti. Migracijski učinak napuštanja gradova nastavlja se do danas, unatoč velikim mogućnostima povezivanja za sve vrste pitanja.

Analiza ove knjige postavlja temelje za razumijevanje veličine depopulacije koja pretvara neka područja u unutrašnjosti u prave civilizacijske pustinje.

Dekadencija također može imati svoj šarm, a ta prazna Španjolska dala je mnogo od sebe za sastavljanje književnog, pa čak i kinematografskog imaginarija koji je u suprotnosti s drugom urbanom stvarnošću. Ali tužna trenutna stvarnost je da izgleda da prazna Španija ne daje više od sebe.

Druge preporučene knjige Sergija del Molina

Izgled ribe

Prazna Španija, prethodna knjiga Sergia del Molina, predstavila nam je devastiranu, a ne razarajuću, perspektivu evolucije zemlje koja je od ekonomske bijede prešla u neku vrstu moralne bijede.

I naglašavam razorenu perspektivu jer se egzodus ljudi iz gradova u grad dogodio sa slijepom inercijom, poput one magarca i mrkve ... I odjednom, iz tih blata, stižu ta blata.

Prazna Španija predstavila nam je lik Antonija Aramayone, profesora filozofije razočaranog kontradikcijama života i koji se sprema izaći iz foruma ovog svijeta. Od njega se razgranao taj sada mitski esej koji je izašao prošle godine.

Pa, to odjednom, u ovom novom knjiga Izgled ribe, Antonio Aramayona vraća se književnom životu sa većom istaknutošću. Učiteljevo učenje o integritetu, napretku, potrebi da se uvijek tvrdi da je nepravedno i da se poštuje, savršeno se uklapa u praktično autobiografski prostor autora.

Mladost je ono što imaju, impregnirani svim onim dobrim principima koje prenosi odgovarajuća osoba, vođeni malo više od zdravog razuma, poštovanja i vlastite istine, na kraju su žigosani sa stvarnošću koja čeka zrelost već preusmjerenu prema konvencionalizmu i njegovom oportunizmu .

Na kraju postoji točka prepoznavanja izdaje koja će rasti i sazrijevati. Sve što je u krvi dogovoreno u mladosti završi razmazivanjem poput mokrog tinte na stranicama naših knjiga. Uvijek postoji ljutnja i ideja da ćemo se u svakom trenutku, ako se okladi, vratiti dijelom na ono što smo bili.

Izvjesni Gonzalez

Prošlo je 1982 godina od prvog trijumfa socijalističke partije na opštim izborima (oktobar 2022.) i dolaska na vlast mladog seviljskog advokata Felipea Gonzaleza, koji je XNUMX. godine napunio osamdeset godina.

Izvjesni González pripovijeda o ključnom trenutku u historiji Španije: o tranziciji, prateći biografsku nit svog velikog protagoniste. Figura Felipea Gonzaleza je okosnica priče, ali njen fokus je Španija koja je za manje od jedne generacije prešla od mase i jedne stranke do napredne demokratije i potpune evropske integracije. Biografija dokumentovana svedočanstvima iz prve ruke, hronikama, bibliotekom novina i pulsom naratora koji je danas ispričao Španiji kao niko drugi.