3 najbolje knjige Williama Ospine

Sjena od Gabriel García Márquez to je jako dugo za sve kolumbijske pisce. Ova pripovjedna mješavina Gaboa između realizma i lirskog idealizma svake duše u potrazi za suštinama pretpostavlja nasljedstvo čiji su autori, npr. William Ospina prikupite svoj dio.

Povremeno se bavio divnim etničkim svemirom nastalim uslijed ne uvijek prijateljskog susreta dvaju svjetova (jednog koji je shvaćen kao osvajač i drugog koji je morao preuzeti ulogu osvojenog), o čemu je napisao svoju poznatu trilogiju, Ospina njeguje poeziju koja duboko u sebi potresa cijelo njegovo književno stvaralaštvo.

Jer čitala spisateljica Ospina ponire u prozu punu slika i senzacija iz visoko obrađenog formalnog efekta. Efekat koji nam konačno otkriva ljepotu jezika i u opisu i na djelu. Potpuni lirizam koji rijetki autori postižu danas.

Novinar i publicista kao koraci prije svog književnog izbijanja, Ospina je taj potpuni komunikator koji je također uključen u društveno i političko i koji se bavi različitim temama u esejističkom polju koje ide od egzistencijalnog do najdruštvenijeg, posebno za svijet Latino je evoluirao iz zajedništva, ali i iz sukoba.

William Ospina jedan je od onih potrebnih pisaca za svoje vrijeme, sposoban da se pozabavi intrahistorijama juče i danas pretvorenim u romane i dopunjenim trenutnim vizijama, analizama i tom urođenom sklonošću prema poeziji koja rimuje njegov svijet u stihovima za današnji život.

3 najbolje knjige Williama Ospine

Zemlja cimeta

Kaže se da se od drugih dijelova malo može očekivati. Pa ipak, ovaj nastavak "Ursúa", usred trilogije koja bi završila sa "Zmijom bez očiju", najzanimljivije je od tri putovanja koja trilogija prati.

Čak je i danas Amazon izazov za svakog ekspediciju koji namjerava putovati najmračnijim dubinama. Sa sadašnjim glagolom u skladu s bujnošću tropske džungle, pratimo osvajača Orellanu, nemirnog i ambicioznog, koji bi konačno dočekao svoju smrt u unutrašnjosti prostrane amazonske obale koja je danas čudo prirode.

Ospina namjera može biti pristup tom mentalitetu ambicioznog osvajača koji je, s obzirom na otvaranje novog bogatog i slavnog svijeta za neustrašive Španjolce koji su se smatrali svemogućim pred novim ljudima i novim mjestima.

Jedan od putnika ekspedicije pripovijeda o avanturi koja je između epa i buke razmišljala o razlozima koji oslobađaju strah od smrti. Ekspedicija se probija s mnoštvom ljudi i robova, s odredbama za dugo putovanje u zemlju cimeta.

Ono što se konačno događa je ta antologijska borba protiv prirode koja nije voljna popustiti onima koji vjeruju da su vlasnici nepoznatog.

Zmija bez očiju

Na kraju ove trilogije o tim danima osvajanja novog svijeta, mogu pretpostaviti namjeru reparacije, pritužbu i istovremeno vježbu pomirenja razmišljajući o tome šta je bolje od onog što je preostalo nakon osvajanja s trenucima okrutnosti, pljačke, sa zanimljivom miscenacijom, s ljubavlju i mržnjom, s krvlju i strašću, s ambicijama i apsolutno istinitim epskim pričama u povijesnom razdoblju u kojem je Pangea ponovno ujedinila kontinente zahvaljujući tvrdoglavosti mornara koji su htjeli rekonstruirati svijet odvojen teluričkim pokretima milenijalaca.

Ne može se sumnjati u volju španskog carstva da se podredi novim narodima koji su pronađeni od Kariba do Južne Amerike, nije riječ o podcjenjivanju okrutnosti u vrijeme kada je nasilje bilo dio svakodnevnog života.

Ali na kraju je bilo nešto čarobno u zajedništvu. Španjolci, nasljednici rimskih osvajača koji su nekoć okupirali poluotok, naučili su se nametnuti čvrsto, ali pokušavajući se ujediniti, što nema veze s istrebljenjima Sjeverne Amerike od strane anglosaksonskih osvajača ...

Godina ljeta koja nikad nije došla

Najromantičnije srce u Evropi mnogo je puta kucalo u vili Diodati, vili u Ženevi na obali impozantnog Ženevskog jezera, smještenoj među drvećem i podignutoj na trijemu koji je podigao pogled kuće prema jezeru.

Usred romantičnog pokreta, neki od najpoznatijih stvaralaca trenda poklopili su se tamo raspravljajući o duši i onim velikim emocijama i strahovima koji su rasvjetljavali maglovit tretman postojanja. Knjiga nas fokusira na ljeto 1816. godine, u kući živi Lord Byron, Mary shelley ili Polidori.

Povijest je htjela da to ljeto nije postojalo kao takvo jer su erupcije Tambore 1815. promijenile svijet kakav je bio poznat. Apokalipsa se nadvila poput čudnog predznaka, a vila Diodati bila je izvanredno polazište s koje se može kontemplirati sivo nebo, bljeskajući čudnim munjama.

Nemirne duše tako slavnih povremenih stanovnika sastavljaju spektralnu viziju svijeta koja je dovela do dvije najtranscendentnije gotske kreacije, Vampira i Frankesteina.

Ospina svojom prozom okupanom u svojoj uobičajenoj poeziji opravdava to kako je ta nepredviđena tama mogla klijati u imaginarnom s kojim se dijele pisci, konačno u mračnim pričama koje su sada univerzalne.