Karipska spisateljica Maryse Condé (kažem Karibi jer ukazuje na njeno francusko stanje zbog kolonijalnih reduta koje su još uvijek na snazi, jer mi se to čini čudnim) svoju je književnost, gotovo uvijek u ključu istorijska fikcija, autentično pozorišno okruženje u kojem svaki njegov lik izgovara svoju istinu. Unutarnje historije stvarale su ljutite izvjesnosti poput monolokvija u polumraku. Tvrdnja koja uspijeva postići svoje doze osvete u odnosu na zvanične izvještaje ili druge kronike koje protjeruju imena koja bi trebala zauzeti velike stranice.
Sve priče napravljene u Condéu nude slične poglede na svijet koji je dužan jednom ili drugom. Od same njegove figure u njegovim izljevima biografskih prizvuka do predstavljanja bilo kojeg od njegovih amblematskih likova. Svijest o autentičnosti koja otklanja sve moguće sumnje o tome kako su se dogodili događaji koje je Condé ponovo osvrnuo, s najintenzivnijim dozama empatije da se može ponovo naučiti, ako je prikladno, Istorija.
Bibliografija sa pečatom Maryse Condé povećala se tokom njenih plodnih 90 godina. I po obimu i po priznanjima i međunarodnom dometu. Jer izvan žanrova više vezanih za čistu fikciju. Condéovi životni profili također pružaju neizvjesnost od pukog preživljavanja. Živopisni zapleti ka rešenju koje sam život nudi sa svojim naznakama grubosti ili neočekivanog sjaja.
Top 3 najbolja romana Maryse Condé
Ja, Tituba, vještica iz Salema
Sigurno je najluđi slučaj istorijskog mačizma onaj lova na vještice koji se ponavlja u pola svijeta kao pravi mizogini tik koji se pogoršava pod kišobranom religije (također kažete). Jednom prilikom sam napisao prilično opširnu priču o autos de fe of Logroño i u ovoj priči sam se setio te iste atmosfere osvete samo zato. Samo ovoga puta robinja Tituba može postati vještica koje su se svi najviše bojali...
Maryse Condé usvaja glas mistika Titube, crne robinje kojoj je suđeno u čuvenim suđenjima za vještičarenje koja su se odvijala u gradu Salemu krajem XNUMX. vijeka. Produkt silovanja na brodu robova, Titubu je u magičnu umjetnost uveo iscjelitelj sa ostrva Barbados.
Nesposobna da pobegne od uticaja ljudi niskog morala, biće prodata pastoru opsednutom Sotonom i završiće u maloj puritanskoj zajednici Salem, Massachusetts. Tamo će joj biti suđeno i zatvorena, optužena da je začarala kćeri svog gospodara. Maryse Condé je rehabilituje, iskorijenjuje iz zaborava na koji je osuđena i, konačno, vraća je u rodnu zemlju u vrijeme kestenjastih crnaca i prvih pobuna robova.
Jevanđelje Novog sveta
Novi Bog je stigao na ovaj svijet, postao tijelo da ponudi, možda, drugu priliku ljudskom biću upozorenom na njegov udaljeni dolazak. Ali današnjem čovjeku ne vjeruje imperativ njegovih najdubljih kontradikcija. Bog ne može postojati izvan crkava jer moral može stati samo u urnu.
Rano na Uskršnju nedjelju, majka hoda ulicama Fond-Zombija, a napuštena beba plače između kopita mazge. Kao odrasla osoba, Pascal je privlačan, mješanac ne zna gdje, a oči su mu zelene kao Antilsko more. Živi sa svojom usvojiteljskom porodicom, ali misterija njegovog postojanja ubrzo ga uzima danak.
Odakle si? Šta se od njega očekuje? Ostrvom kruže glasine. Kažu da leči bolesne, da čudesno lovi ribu... Kaže se da je sin Božiji, ali čiji? Prorok bez poruke, mesija bez spasenja, Pascal se suočava s velikim misterijama ovoga svijeta: rasizam, eksploatacija i globalizacija stapaju se s njegovim vlastitim iskustvima u priči punoj ljepote i ružnoće, ljubavi i slomljenog srca, nade i poraza.
Srce koje se smije, plače srce
Prirodna vježba ka priči o svakom životu sadrži onu posebnu ravnotežu između vitalnih sastojaka koji svakome padnu u sreći ili nesreći. U slučaju Maryse, nema sumnje da je miks ono što jeste. Jer idealizacija je refleksija u kojoj se zamagljuju loši trenuci, ako je potrebno. Dok je realizam ono svjedočenje nečijeg prolaska kroz svijet. A spisateljica poput Maryse koja je uključena u najšokantnije svjedočanstvo nas tjera da se smijemo ili plačemo onim istim paradoksalnim osjećajem koji ukazuje na Sabina o Chabeli Vargas.
Nije lako živjeti između dva svijeta, a djevojka Maryse to zna. Kod kuće na karipskom ostrvu Gvadalupe, njeni roditelji odbijaju da govore kreolski i ponose se što su Francuzi do kraja, ali kada porodica poseti Pariz, devojčica primećuje kako belci na njih gledaju prezrivo.
Vječno prepleteni suzama i osmjesima, između lijepog i strašnog, Rilkeovim riječima, svjedočimo priči o Condéovim ranim godinama, od njegovog rođenja usred Mardi Grasa, s majčinim vriskom miješajući se s bubnjevima, od karnevala, do prva ljubav, prvi bol, otkrivanje vlastite crnine i vlastite ženstvenosti, politička svijest, pojava književnog poziva, prva smrt.
Ovo su sjećanja spisateljice koja se mnogo godina kasnije osvrće i uranja u svoju prošlost, tražeći da se pomiri sa sobom i svojim porijeklom. Duboka i naivna, melanholična i lagana, Maryse Condé, sjajan glas antilskih slova, istražuje svoje djetinjstvo i mladost s dirljivom iskrenošću. Majstorska vježba samootkrivanja koja čini ključni dio cjelokupne njegove književne produkcije, koja mu je donijela alternativnu Nobelovu nagradu za književnost 2018.
